Članci

Izlazak duše na svjetlost Sunca zbir je recitativa ili magijskih formula poznatiji kao Knjiga mrtvih. Kako su recitativi pronađeni urezani na zidove piramida i sarkofaga ili ispisani na papirusima položenim uz mumije, obično ih se povezuje uz posmrtne obrede, no, koja im je bila istinska namjena?

Egipatska kultura ostavila nam je veličanstvena djela kojima se čovječanstvo stoljećima divi i tek naslućuje njihovu pravu vrijednost. Ona su odraz sklada svih aspekata kulture: znanosti, umjetnosti, religije i društvenog poretka. Taj vidljivi sklad zemaljskog Egipta bio je odraz ideala, odnosno nevidljivog, vječnog, nebeskog Egipta, utemeljenog na načelima ispravnosti i pravde koje predstavlja božica Maat.

Egipćanima je univerzum bio živ organizam sastavljen od bezbroj živih sastavnih dijelova, pri čemu je čovjek samo jedna od karika u lancu postojanja. Usporediv s univerzumom, čovjek se sastoji od dijelova koji su hijerarhijski gradirani od najgrubljeg, fizičkog do najsuptilnijeg, nevidljivog plana postojanja, tj. njegova duhovnog uzroka ili besmrtne božanske iskre. Te dijelove povezuju svijest i volja u harmoničnu i dinamičnu cjelinu, a svrha čovjekova postojanja jest transformacija u više razine postojanja.

Platonov učenik Aristotel bio je jedan od najsvestranijih i najsistematičnijih filozofa starog vijeka s kojim će grčka filozofija doseći svoju punu zrelost. Ideal koji mu je usadila Platonova Akademija bio je vladavina duha i vrline kako u životu pojedinca tako i u životu države. Izgrađena na tim temeljima, njegova praktična filozofija bila je sprega etike i politike, znanosti o individualnom i društvenom životu, jer su obje imale isti cilj: brigu za dušu i odgoj građana.

Gotovo da ne postoji vrlina koja se toliko veličala tijekom prošlosti kao što je to hrabrost, zlatna sredina između plašljivosti i nepromišljene smjelosti. Ovu vrlinu Platon pridaje srčanom dijelu duše koji se nalazi u sredini između umnog i požudnog dijela. Hrabrost nije izlaganje opasnosti bez straha, nego odlučnost da se ne poklekne pred nedaćama i opasnostima, da se ostane čvrstim radi pravedna cilja. Najviša hrabrost je ona kojom se pobjeđuje samoga sebe i svoje strahove.

Sunce kao izvor svjetlosti, topline i cjelokupnog života na Zemlji štovale su sve stare kulture pa tako i keltska. Kelti su imali mnoga božanstva sa solarnim atributima, a značajne trenutke godišnjeg hoda Sunca obilježavali su svetkovinama popraćenim krijesovima i vatrama. Kelti su Sunce predstavljali muškim i ženskim božanstvima, a sva ta božanstva samo su različiti aspekti vladara našeg neba.

Seneka, jedan od vodećih predstavnika rimskog stoicizma, usvaja najbolje od učenja stoika, kinika, epikurejaca i neopitagorejaca. Cilj mu je bio poučiti čovjeka ispravnom i sretnom življenju, za što savjetuje prepustiti kormilo života razumu, onom čovjekovom dijelu koji oplemenjuje i približava Bogu. Zdravlje je za njega plod ispravnih prosudbi i življenje u skladu s njima, a bolest posljedica tvrdokornih iskrivljenih viđenja. Senekina je filozofija terapija za dušu i utjeha u životnim nedaćama pa je jednako aktualna danas kao i prije dva tisućljeća.

Uzdrmani moralni temelji uzrok su svih problema s kojima se suočava moderni svijet. Očarani smo formama umjesto sadržajem, okrenuti vlastitoj koristi i ugodi pa zatvaramo oči pred onima koji očekuju našu solidarnost. Svi duboko u sebi znamo što je dobro, ali to ne živimo. Potrebno je probuditi duh plemenitosti i solidarnosti. Svatko od nas može činiti dobro, biti bolji, pravedniji i djelotvorniji kako bismo obogatili živote drugih ljudi i nas samih. Oživljavanje moralnih vrijednosti preduvjet je za osvit novog i boljeg vremena.

Premda nas od Sokrata dijeli dvadeset i pet stoljeća, njegova misao je uvijek živa. Živio je pri kraju doba filozofa prirode i sofista, ali nakon njega više ništa nije bilo isto: čak se filozofe njegovog vremena naziva redsokratovcima. On je ustanovio filozofiju kao istinski model življenja.

Javni, politički i moralni sukob filozofa i sofista, pod drugačijim nazivima, ali u gotovo nepromijenjenim okolnostima, ponavlja se tijekom povijesti. S jedne strane postojali su sofisti kojima je znanje služilo samo uvjeravanju, a s druge strane postojali su filozofi koji su djelovali prema vlastitoj savjesti i uvjerenju te budili u drugima uspavane vrline kako bi ih učinili boljima.