Egipatska kultura ostavila nam je veličanstvena djela kojima se čovječanstvo stoljećima divi i tek naslućuje njihovu pravu vrijednost. Ona su odraz sklada svih aspekata kulture: znanosti, umjetnosti, religije i društvenog poretka. Taj vidljivi sklad zemaljskog Egipta bio je odraz ideala, odnosno nevidljivog, vječnog, nebeskog Egipta, utemeljenog na načelima ispravnosti i pravde koje predstavlja božica Maat.

Egipćanima je univerzum bio živ organizam sastavljen od bezbroj živih sastavnih dijelova, pri čemu je čovjek samo jedna od karika u lancu postojanja. Usporediv s univerzumom, čovjek se sastoji od dijelova koji su hijerarhijski gradirani od najgrubljeg, fizičkog do najsuptilnijeg, nevidljivog plana postojanja, tj. njegova duhovnog uzroka ili besmrtne božanske iskre. Te dijelove povezuju svijest i volja u harmoničnu i dinamičnu cjelinu, a svrha čovjekova postojanja jest transformacija u više razine postojanja.

Platonov učenik Aristotel bio je jedan od najsvestranijih i najsistematičnijih filozofa starog vijeka s kojim će grčka filozofija doseći svoju punu zrelost. Ideal koji mu je usadila Platonova Akademija bio je vladavina duha i vrline kako u životu pojedinca tako i u životu države. Izgrađena na tim temeljima, njegova praktična filozofija bila je sprega etike i politike, znanosti o individualnom i društvenom životu, jer su obje imale isti cilj: brigu za dušu i odgoj građana.

Anijev papirus najduži je i najcjelovitiji prikaz popularno nazvane "Knjige mrtvih", "Knjige tajnog boravišta", koja je dio zbirke tekstova zajednice egipatskih mudraca. Ova mistično-alegorijska knjiga inicijatskog je karaktera i prvenstveno se koristila u školama misterija, a njeni dijelovi su služili i kao pogrebni tekst. U njoj se, jezikom simbola, daju odgovori na najdublja filozofska pitanja: o životu i smrti, o vječnom i prolaznom, o čovjeku i smislu njegova postojanja...