Vrli novi svijet

Jedan od velikih mitova današnjice je mit o beskonačnom napretku. Mit po kojem će svaka sljedeća generacija živjeti bolje, udobnije, a time i sretnije od one koja joj je prethodila. Znanost i tehnologije su tako napredovale takvom brzinom da se činilo da će se čovjek zauvijek osloboditi svih tegoba koje su ga mučile od pamtivjeka: gladi, bolesti, tegobnog fizičkog rada, …

Kada je 1932. godine Aldous Huxley objavio svoju antiutopiju Vrli novi svijet, već je tada bilo jasno da je svijet daleko od onoga kakav bi mogao biti, i da ide sve dalje od zamišljenog ideala.

Doista, danas strojevi neizmjerne snage s lakoćom obavljaju posao za koji su prije trebale stotine ruku, a ipak u svijetu ima toliko gladnih i onih bez krova nad glavom.

Kakav je to vrli svijet koji šalje čovjeka na Mjesec da učini “veliki korak za čovječanstvo” i za to troši golem novac, dok istovremeno na drugoj strani svijeta tisuće djece, pripadnika tog istog čovječanstva, umire od gladi.

Kakav je to vrli novi svijet u kojem sukobi plamte na sve strane, jer sukobljene strane nisu u stanju uspostaviti konstruktivni dijalog, a na raspolaganju su im komunikacijska sredstva koja graniče sa znanstvenom fantastikom.

Znanost i tehnika uznapredovale su toliko da su omogućile stvaranje atomske bombe, ali čovjek, znanstvenik i tehničar, nije uznapredovao u moralnom i ljudskom smislu toliko da odbije sudjelovati u realizaciji takvog užasnog projekta.

Kada su Einsteina pitali kojim će se oružjem voditi Treći svjetski rat, rekao je da ne zna, ali da zna da će se Četvrti voditi toljagama i kamenjem.
Može li se što učiniti da se ne bismo jednoga dana, umjesto u vrlom novom svijetu, našli u novom kamenom dobu?

[add_eventon_list ux_val=”3″ number_of_months=”12″ hide_past=”yes” event_type_3=”389″ hide_empty_months=”yes” show_year=”yes” show_et_ft_img=”yes” ]