Za drevne Egipćane hram je bio mjesto u kojem određeno božanstvo stanuje na Zemlji. Svetište hrama nazivali su veliko sjedište, prijestolje božanstva kojem je hram bio posvećen. Hramove su smatrali “rezonantnim kutijama”, posredničkim prostorom koji prima vibracije metafizičke prirode i omogućuje povezivanje nebeskog i zemaljskog Egipta.
Njih su održavali svećenici i njihovi učenici koji su vršili veoma važnu i složenu ulogu u egipatskom društvu. Naime, hramovi su osim vjerskog, bili i središta umjetničkog, znanstvenog i općenito kulturnog života. U školama unutar hramskog kompleksa učenici su se obrazovali za različite profesije (liječnici, pisari, arhitekti, …). Onim najboljim među njima bio je omogućen pristup egipatskim misterijima koji su tisućama godina bili izvor mudrosti i nadahnuće ovom impozantnom civilizacijskom ostvarenju na obalama Nila.