Ako analiziramo većinu modernih strujanja, vidimo da čovjek sebe promatra kao mnogostruko biće koje misli na jedan način, uči na drugi, radi na treći i konačno, odvojeno od svega toga, vodi svoj osobni život. Ova dezintegracija općenito dovodi do stanja tjeskobe i konfuzije, jer kroz toliko različitih “načina života” čovjek ne može pronaći svoje istinsko “Ja”.
Postoji velika razlika između onoga što predstavlja jedan znanstvenik-učenik i filozof-učenik. Ova dva izraza koristimo da bismo pokazali razliku između dva odnosa prema znanju.
Običan znanstvenik je tipičan predstavnik intelektualnog života. On gomila znanje, a da pritom, ono što uči u njemu ne uzrokuje nikakvu nutarnju promjenu. On ostaje isti prije i nakon svojih istraživanja; njegov Ja ne napreduje.
Filozof-učenik je sposoban uspostaviti duboku vezu s porukama svoga učenja, nastojeći istovremeno primijeniti u sebi ovo učenje koje ga je pokrenulo. Samo onaj koji je živi primljena učenja, sposoban je, u pravom smislu riječi, biti filozof, prijatelj, odnosno ljubitelj mudrosti.