Praktičan smisao svog filozofskog rada Sokrat sam tumači: svoje sugrađane želi učiniti boljima i sretnijima, a rezultat toga je i sreća i napredak zajednice. Znanje, ako je istinsko, mora se odraziti u djelovanju.
Sokrat za sebe govori: Znam da ništa ne znam. Zato potiče sebe i druge da neprestano traže istinu. Međutim, tražiti može samo onaj tko zna da još nije našao, dakle, čovjek prvo mora postati svjestan vlastitog neznanja.
Platon je nastavio sustavno razrađivati učenje svog učitelja Sokrata. Osnovao je prvu atensku filozofsku školu – Akademiju. Ideal Akademije je bio formiranje čovjeka kroz: obrazovanje, vrline, vladavinu uma nad nagonima. Za Platona spoznaja je stanje duše dok promatra ono vječno. Najviše znanje iz kojeg proizlaze sve vrline i sva druga znanja za Platona je bila spoznaja dobra. Kad ga čovjek dosegne, ono prelazi u djelovanje kao izvor dobrote.
S Aristotelom je grčka filozofija stigla do svoje pune i cjelokupne zrelosti, a potom će započeti njena dekadencija i više nikada neće dosegnuti isti nivo. Aristotel kaže da je Dobro cilj svih čovjekovih djela. Za Aristotela Najviše Dobro je sreća. Kakva je sreća svojstvena ljudskoj prirodi? To je život duše usklađen s razumom.