O dužnostima

Opis

MARKO TULIJE CICERON (106. – 43. g. pr.Kr.) – rimski govornik, filozof i državnik. Već u mladosti se posvetio filozofiji i govorništvu. U Ateni se upoznao s različitim filozofskim školama, a u Maloj Aziji i na Rodosu učio je govorništvo te je postao vrstan poznavatelj grčke kulture i jezika. Na latinski je prevodio djela grčkih filozofa i definirao latinsku filozofsku terminologiju.

Nakon povratka u Rim posvetio se javnom djelovanju, tako da je 63. g. pr.Kr. obnašao dužnost konzula. Kao konzul je uspio spasiti Rim od građanskog rata, zahvaljujući, među ostalim, svom sjajnom govorničkom umijeću.

Dvadeset godina kasnije će zbog promijenjenih političkih prilika pasti u nemilost. Posljednje godine života proveo je u progonstvu na svom imanju. U toj prisilnoj dokolici napisao je većinu svojih djela. Iako je ponajviše bio sklon Platonovom učenju, u svom filozofskom djelovanju Ciceron je eklektik. U etici slijedi stoike kad moralnost navodi kao najviše dobro.

Smatrao je da je dvojba između korisnosti i moralne ispravnosti umjetno stvorena, te da ništa ne može biti uistinu korisno ako nije i moralno ispravno. Ciceronu je dobrobit države i cijele ljudske zajednice najviši kriterij moralno ispravnog djelovanja, te je stoga javno djelovanje kao praktičnu primjenu moralnih načela držao važnijim od samozatajnog bavljenja filozofijom. Napisao je preko 100 govora, od kojih je sačuvano 58. Od filozofskih djela spomenimo samo neka: O najvećem dobru i najvećem zlu, Razgovori u Tuskulu, O starosti, O prijateljstvu, O državi, te O dužnostima.

On piše: … kad biramo kojoj od dužnosti dati prvenstvo, neka prednost dobije ona vrsta dužnosti koju nalaže dobrobit ljudskog društva. Doista, promišljen čin ići će za znanjem i razboritosti, te tako biva da primišljeno djelovati vrijedi više nego razborito samo promišljati.

… nema nikakve dvojbe da se korisnost nikad ne može sukobiti s onim što je čestito ili moralno ispravno. Tako smo čuli da je Sokrat običavao kuditi one koji su te po prirodi spojene vrijednosti promišljajući rastavili. Stoici se s njim slažu tako što drže da je sve što je čestito i moralno ispravno ujedno i korisno, te da korisno nije ništa što nije čestito ili moralno ispravno.