Čovjek i smrt

Petar Bujas
Iz: časopisa Nova Akropola, broj 58

Nova-Akropola-Casopis-Filozofija-Humanizam-Kultura-covjek-i-smrtTko poučava umiranju, poučava življenju.
Michel de Montaigne

Odakle dolazimo i kuda idemo? Čini se da ovo pitanje poput jeke odzvanja iz dubina prošlih vremena sve do naših dana kada ostajemo jednako začuđeni i zbunjeni, baš kao što je to vjerojatno bio i prvi čovjek. Na različitim prostorima i u različitim vremenima ovo pitanje nije gubilo na intenzitetu i značaju. Mi, suvremeni ljudi, pripadamo naraštaju koji je prvi put kročio nogom na Mjesec, naraštaju koji, barem u mislima, nastoji zemaljsku ekspanziju proširiti i na druge planete Sunčevog sustava. Eksplozija tehnike i tehnologije omogućila je ljudima XX. stoljeća prvo svemirsko putovanje, omogućila je, barem prema tvrdnjama znanstvenika, značajno produljenje životnog vijeka kao i znatno olakšanje u podnošenju bolesti i mnogih drugih nevolja koje sa sobom život nosi. Možda je bez presedana u ljudskoj povijesti bilo povjerenje ljudi XX. stoljeća u mogućnost skorog ostvarenja blagostanja i života prepunog materijalnog izobilja zapravo u ostvarenje svojevrsnog raja na zemlji. Život lišen patnji i bola, život bez tjeskobe i neizvjesnosti postao je gotovo predmetom novog kulta mnogih ljudi. Taj idiličan san konačnog trijumfa modernog čovjeka pomračuje samo jedna važna činjenica – čovjek je smrtno biće. Filozofi i pisci egzistencijalisti mnogo su nam puta dočaravali ovu ljudsku kob: čovjek se odjednom rodi, biva bačen u ovaj svijet, pa onda, više ili manje umješno, u njemu živi da bi naposljetku iz njega iščeznuo. Kao kaplja kiše pada da bi na kraju ispario. Neminovan je usud da se s ovog svijeta otići mora, bez obzira na mnoge infantilne želje da se život uz daljnji napredak znanosti unedogled produži. Čak kad bi to i bilo moguće, ništa se zapravo ne bi promijenilo. Čovjek bi i dalje ostao smrtno biće.

MISTERIJ ZAGROBNOG ŽIVOTA

Fenomen smrti i smrtnosti ljudskog tjelesnog bića uvelike je obilježio svjetonazore gotovo svih drevnih i modernih društava zapravo niti jedna kultura, niti jedna religija i niti jedno promišljanje o čovjeku nije ostalo ravnodušnim pred ovim problemom. Čak štoviše, odnos prema smrti na razini neke ljudske zajednice ili kulture, kako u prošlosti tako i u suvremenosti, u velikoj je mjeri određivao i odnos prema životu kao i prema naravi ljudskog bića u cjelini. Slika svijeta u kojoj smrt ima uglavnom prirodno i ne nužno negativno određenje pripadala je onim kulturnim krugovima koji su se više bavili duševnim i duhovnim aspektima ljudskog bića.

Ruski i američki antropolog i sociolog Pitrim Sorokin u svom djelu Društvena i kulturna dinamika drži, između ostalog, da je upravo odnos prema smrti značajna razdjelnica koja dijeli tradicionalna od suvremenih društava. U onim društvima i kulturama koje on naziva tradicionalnim prevladava afirmativan odnos prema smrti to su gotovo sve kulture i religijski sustavi u kojima središnje mjesto zauzima pojam sakralnog. Slično mišljenje zastupa i francuski antropolog i povjesničar religija Mircea Eliade u svom velikom djelu Povijest vjerovanja i religijskih ideja. On, također, u djelu Mistična rođenja tvrdi da suvremeni čovjek živi u radikalno desakraliziranom svijetu u kojem pitanje smrti pada u zaborav. Prema Eliadeu, u svim tradicionalnim društvima prevladava mitska ili religiozna slika svijeta, koja određuje položaj čovjeka u kozmosu. Prema takvom svjetonazoru čovjek nije samo tjelesno biće koje je podložno propadljivosti i prolaznosti, već je sastavljen i od duše i duha. Stoga, iako je očito da njegovo tijelo propada smrću, to nije kraj njegova postojanja kao bića to je samo kraj jednog načina postojanja, ali je istovremeno i uvod u drugi, jednako značajan. Zapravo, u smrti se čovjek ponovno rađa za duhovno postojanje koje je, prema tradicionalnim vjerovanjima, bliže njegovoj biti. To rođenje je značajna prekretnica u ljudskom životu ono mu omogućuje ulazak u duhovni život koji tradicija naziva istinskim postojanjem. Poznat je svjetonazor koji prevladava u egipatskim knjigama mrtvih: zemaljski je život samo priprema za onaj uzvišeniji, zagrobni. U mitu o Ozirisu ispričan je čitav mitski scenarij koji naglašava vjeru u nastavak postojanja, ali na drugačiji način. U tom kontekstu smrt omogućuje rođenje bića na višoj razini, pa stoga ne čudi da se simboli smrti povezuju s nicanjem, klijanjem, razvitkom embrija. Poznato je također da su se u predkolumbovskim civilizacijama umrli pokapali u fetalnom položaju, iščekujući novo rođenje. “Živi se beru, mrtvi se siju”, obredna je izreka Inka. Nije daleko od toga niti grčka mitologija povezana s misterijskim religijama, a posebice mit o Demetri, koji naglašava tajnu sjemena, klice i klasa koji sazrijeva. Zanimljivo je da su stari Grci umjesto izraza “umiranje” koristili izraz metallasein ton bion – “mijenjanje života”. U BhagavadGiti, svetom hinduističkom spjevu, Krišna jasno poručuje Arjuni: Žališ ono što žaliti nije, a o mudrosti mi zboriš! Mudri, znaj, ne žale ni umrle, niti žive. / Nigda vrijeme to ne bješe kad Ja, ti, il’ ove vođe ne bijasmo, nit’ će ikad iko od nas prestat’ biti. / Duša tijelom našim prođe kroz djetinjstvo, mladost, starost, da u drugo tijelo uđe: to mudraca ne zbunjuje.

BardoThödol ili Tibetanska knjiga mrtvih ukazuje nam na putovanje duše u drugom svijetu i sadrži budističke spoznaje o rođenju, smrti i ponovnom rođenju. Ti moraš razumjeti da je učenje o umiranju iznimno korisno znanje, znanje koje nadilazi sve spoznaje. Da treba umrijeti to svi znaju, no srest ćeš malo ljudi koji imaju spoznaje o tome kako učiti umrijeti. Nauči umrijeti i naučit ćeš živjeti, jer onaj koji nije naučio umrijeti, neće biti sposoban ni naučiti živjeti, kaže nam jedno staro lamaističko učenje.

Isto tako, ne treba zaboraviti niti monoteističke religije poput judaizma, kršćanstva i islama i njihov izvoran odnos prema zagrobnom životu, koji je izričito afirmativan.

No, očito je da su se ljudske preokupacije vremenom promijenile. Zbog želje da se život proživi što je moguće udobnije i lagodnije, kao i zbog straha od smrti, sama smrt postala je tabu, baš kao i starost.

ŽIVLJENJE I UMIRANJE

Bez obzira na sve njegove mogućnosti, težnje i želje, uza sve napore da se postojanje što je moguće dulje održava i uzdržava, neuspjeh je u tom smislu izvjestan: čovjek ne može spriječiti prolaznost i propadljivost tvarnog svijeta kojemu i sam svojim tjelesnim bićem pripada. To ne znači da bi zato trebao svoje tjelesno postojanje zanemariti. Ali svakako je pogibljeno svoje tjelesno postojanje učiniti jedinim mogućim i tako se zatvoriti za mnoge druge mogućnosti. Nemoguće je ono što je po svojoj naravi prolazno učiniti vječnim. Prema budizmu, tu se nalazi izvor svih patnji. A svaka patnja nastaje iz neznanja. Neznanje o bitnim stvarima života čini sam život skučenim i zatvorenim. Jer, ako je čovjek shvaćen kao isključivo fizički fenomen, osuđen na mukotrpno preživljavanje u svijetu prolaznosti, tada doista nalikuje mitološkom Sizifu.

Stoga pitanje o svrsi i smislu smrti uvijek za sobom povlači pitanje o svrsi i smislu života. Za stare filozofe dva su trenutka u ljudskom životu bila ključna i kritična: trenutak rođenja i trenutak smrti. Onog trena kad se rodimo započinje ljudska drama, a u trenutku smrti ta se drama okončava. Stoga su dva umijeća iznimno važna i povezana: umijeće življenja i s njim usko povezano umijeće umiranja. Bitno je da čovjek ispravno živi život, mada to ne mora biti nužno tako. Život se može živjeti i neispravno, život može biti i smislen i besmislen. Ali, najbolje bi bilo kad bi bio ispravan i smislen.

U davna vremena, smatralo se da filozofija treba poučiti čovjeka ispravnijem i smislenijem življenju, mudrijem i ljepšem životu. Isto tako, ona ga je trebala poučiti i smislenoj smrti. Baš kao i život, i smrt može biti smislena, a može biti i besmislena i uzaludna. Ona također može biti mudra, može biti čak i lijepa i uzvišena. Poznati su mnogi primjeri iz antike (npr. Sokratov, Senekin i primjeri mnogih drugih filozofa) gdje se smrti daje značaj povlaštenog trenutka. Sokrat zato pred samu smrt kaže: Čuo sam da treba umrijeti u pobožnoj tišini. Zato šutite i budite hrabri!

Platon smatra da je istinski filozof onaj koji se ne boji umrijeti. Čak štoviše, po njemu smrt znači oslobođenje duše od okova tijela i prolaznosti kako bismo lakše mogli dospjeti do spoznaje vječnih ideja, koje nam stalno izmiču u “zatvoru tijela”. Zato on i izjavljuje: Ta nitko ne zna nije li smrt od svih dobara najveće dobro za ljude.

ZAGONETKA SMRTI

Smrt je danas izbačena iz naših života, o njoj se ne govori, na nju se ne smije ni pomisliti, od nje se mora pobjeći putem dobro razrađenih opijatskih sustava samozaborava. Doduše, u filmovima i na televiziji smrti ne manjka, ali takve su smrti banalizirane u krimićima ili pak izdvojene od naših života velikim prostornim i emotivnim udaljenostima kao što je slučaj kod mnogih svjetskih katastrofa i ratova. Čini se da danas smrt ne smije smetati živima. Kao i mudrost, izgleda da je i lijepa smrt iščezla iz našeg svijeta.

Pa ipak, sada kada je čovjek osvojio cijeli planet, kada razmatra mnoge teorije o postanku i kraju svemira, kada istražuje mnoge udaljene galaksije i ispituje mogućnosti postojanja života sličnog našemu daleko izvan Zemljine orbite, možda je upravo sada trenutak da se krajnosti makrokozmosa i mikrokozmosa dodirnu i da se čovjek vrati samome sebi kako bi dao nove odgovore na drevna pitanja. Možda će se čovjek lakše prilagoditi smrti ako prilagodi vlastiti život onome bitnom. Možda život i smrt imaju zajedničku bit koju suvremeni čovjek tek treba otkriti. Možda će tada biti mnogo jasnija Heraklitova misao: Trebamo živjeti od smrti i umirati od života.

Share Button